god bless bratoljub klaić
« Postoji li išta opasnije od toga da se bude shvaćen? Još strašnije od toga je što takva stvar ne postoji. Uvijek ste pogrešno shvaćeni. Mislite da niste usamljeni, ali ste zapravo još usamljeniji. «
- Pablo Picasso
Upravo neuspješno pokušavam napisati post, jednako kao što sam i prijepodne neuspješno pokušavala učiti/čitati lektiru iz engleskog/vježbati matematiku. Dovraga i sve. Kiša mi lupa po prozoru, spava mi se kao da sam se nagutala tableta i nemam živaca za ispiranje ono malo mozga što imam sranjima koje mi u životu znače koliko je crno ispod nokta. U mjesec dana mog nepisanja nije se desilo AMA BAŠ NIŠTA. Barem ništa što bi meni bilo od veće važnosti. Dakle, ili postavljam jebački visoka i nerealna očekivanja za svoju okolinu, ili je fakat sav ovaj blago ruralni prostor oko mene još veća vukojebina nego što sam mislila da je.
Ne razumijem kako sam uopće došla na tu temu. Htjela sam zapravo pisati o nečemu drugom, već prežvakanom i napornom s moje strane ( zbog čega se ovaj put ne ispričavam ). I to u odgojno - obrazovnom duhu, da stvar bude još bolja.
Priča bez happy enda počinje negdje unutar našeg krasnog društva, kad se u temelju iste te krasnote – u maloj, krhkoj te prividno složnoj zajednici zvanoj obitelj rodi kmečavo žensko dijete. ( da, ovo će vući na tinejdžerski ofucani feminizam, hvala na pitanju ). I tako, mala se stvori na ovom našem Teško Razumljivom - Povampirenom - Okrutnom Svijetu, i otprilike od onog važnog momenta kad nauči pričati, hodati i sama obavljati neke osnovne fizičke radnje, osuđena je na odgajanje prema dobro poznatim blagoslovljenim stereotipima.
Ovo je za sve curice na svijetu:
Budite slatke. Budite umiljate. Budite lijepe.
Svidite se svima.
Oh, i ne zaboravite lizati dupe svakom tko bi vam mogao biti od koristi. Nema u tome ništa loše.
Naime, zaista nije bitno mislite li svojom glavom i koliko ste svoji. Pobogu, pa to je odavno izašlo iz mode. Nije više in.
Formula je jednostavna! Nemojte se ničime izdvajati. Prilagodite se.
Uzmite sve što vam se nudi.
Bitno je ono što je vani.
Što više imaš, više vrijediš.
Što više posjeduješ, prihvaćeniji si. A važno je biti prihvaćen, zar ne?
To znači JOŠ.
JOŠ novaca.
JOŠ odjeće.
JOŠ svega što ima materijalnu vrijednost.
To znači JOŠ nepotrebnih drangulija koje skupljaju smeće.
Čitajte glupe časopise.
Socijalizirajte se sa svojim TV- om.
Budite dobri sa svojim TV -om.
Vjerujte svemu što ta kutija kaže.
Fokusirajte se na MTV.
Gledajte one plastificirane lutkice kako mlate bokovima ( kostima ).
Identificirajte se s njima.
One su ideal ljepote.
A vi se morate uklopiti u toj ideal.
Morate se sviđati ljudima.
I bit ćete S R E T N E.
Trauma iz djetinjstva: rođendani na kojima je obavezna bila igra Miss. Dakle, pobjeđuje ona koja najbolje izgleda, koja najseksepilnije ( imale smo možda 10 godina ) hoda i trese dupetom, i tome slično. Ideal nam je bila MISS koja se šeće gore- dolje po pozornici, glumi vješalicu ukočene vilice od lažnog iritantnog smješkanja.
Mislim, pa tko je tu blesav?
Zaključak.
Danas, kad nam je sve dostupno, danas kad nam se sve velikodušno nudi na pladnju, po niskim povoljnim cijenama i "ali to nije sve!" dodacima koji idu uz sve to, danas u ovo hiperproduktivno doba ostajemo izmanipulirani više nego ikad, na najperfidniji i najpodmukliji način, i to po maksimi « kruha i igara «. Sjetimo se samo svemoćnog Big Brothera i ostalih Svemogućih i Svevidećih "reality" pizdarija kojima bi zajednički slogan jednostavno mogao biti: " OK je biti glup, OK je biti isprazan, zajebi mozak, ne radi ništa, budi jedno veliko masno debelo NIŠTA ".
Dakle, ovo nije bio "feministički" traktat, nego je moja malekost samo htjela reći da misli kako nas dječicu truju tim lijepo upakiranim sranjima upravo zato da bi se nama lakše vladalo kasnije, kad postanemo – kako se ono kaže? – društveno odgovorni?
I jea, bejbe, bomba je postavljena.
Ne da mi se više pisati o kolektivnoj lobotomiji, uostalom, jasno je što pokušavam reći. Prigodna pjesma.
Sappy
And if you save yourself
You will make him happy
He'll keep you in a jar
And you'll think you're happy
He'll give you breather holes
And you'll think you're happy
He'll cover you with grass
And you'll think you're happy
Now
You're in a laundry room
You're in a laundry room
You're in a laundry room
Conclusion came to you
And if you cut yourself
You will make him happy
He'll keep you in a jar
And you'll think you're happy
He'll give you breather holes
And you will seem happy
He'll cover you with grass
And you'll think you're happy
Now
You're in a laundry room
You're in a laundry room
You're in a laundry room
Conclusion came to you
And if you fool yourself
You will make him happy
He'll keep you in a jar
And you'll think you're happy
He'll give you breather holes
And you will seem happy
You'll wallow in your shit
And you'll think you're happy
I neprigodna pjesma. Moja najdraža.
I say it's funny how things go...
P.S. Izbačena rečenica o muškima koji nemaju kičmu koja je vjerojatno krivo protumačena - neuspjeli sarkazam.
SORRY dečki, da se krivo ne shvati, ja volim muške :)
Death Row
"The more I write, the more the silence seems to be eating away at me."--Anne Sexton
Preiscrpljena sam ovih dana da bih se upustila u još jednu rafalnu paljbu riječima. Ja zapravo ne znam pisati – sve što stavim na papir, djeluje mi besmisleno. Malo je stvari koje me iskreno inspiriraju i naljute. Zato popravljam jučerašnji post.
Upravo sam pogledala Zelenu milju po drugi put, streslo me do kostiju.
Fascinira me stoput spomenuta filozofija zločin – kazna, motiv zatvorenika koji čeka zasluženu ( zasluženu? ) smrt – znam, o tome sam već isprdila svoje, pomislit će slavni nedužni promatrač – a meni se opet čini da nisam rekla ama baš ništa.
Glavno razmišljanje? Svi smo mi hrana za crve. Nije to tako daleko kako se čini. Svatko hoda po svojoj zelenoj milji, uostalom sve dotad i nije drugo nego isprazan hod. Prijestolje milosti čeka. You will reap just what you sow. Znam da zvuči otrcano. Svaka istina zvuči otrcano.
Pobjeglo mi je malo patosa. Dešava se.
Na ovoj slici me neodoljivo podsjeća na nekoga koga poznajem.
Inače kod mene opet ništa novo. Danas smo imali vegetarijanski ručak ( fuj ). Sunce nije sjalo cijeli dan i nisam bila dobro raspoložena, a onda sam se sjetila da je život lijep i opet je sve postalo divno :)))
Općenito je sve krasno.
Općenito sam u čudnoj fazi kad mi se ne da forsati banalne površne razgovore. Čista lijenost je u pitanju, ništa drugo.
Oh, da. Oduševljena sam Crime and the City Solution, odnosno, pardon, oduševljena sam jednim jedinim albumom Crime and the City Solution koji imam doma. Ime mu je Bride Ship i ne mogu ga prestat slušat posljednjih dana. Riječ je o jednoj od dvije ljuske koje su nastale nakon prijeloma The Birthday Party, našeg krasnog - divnog - prelijepog - Super -Smrtnog - Plemena.
Mislim da mi je vrijeme za spavanje. Jedva sam istresla i ovo malo praznog teksta. Odoh.
Rijetkim ljudima kojima uspijeva čitanje mojih često zamornih a rijetko razumljivih postova; nemojte mi ništa zamjeriti i pozdrav,
Vječno Vaš Rijavi Biser
P.S. Evo jedna Johnnyjeva stvar koju volim, i jedan vrlo neoriginalan spot od Onog-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti ( sama sebi već počinjem ići na živce ).
From the hands it came down
From the side it came down
From the feet it came down
And ran to the ground
Between heaven and hell
A teardrop fell In the deep crimson dew
The tree of life grew
And the blood gave life
To the branches of the tree
And the blood was the price
That set the captives free
And the numbers that came
Through the fire and the flood
Clung to the tree
And were redeemed by the blood
From the tree streamed a light
That started the fight
'Round the tree grew a vine
On whose fruit I could dine
My old friend Lucifer came
Fought to keep me in chains
But I saw through the tricks
Of six-sixty-six
And the blood gave life
To the branches of the tree
And the blood was the price
That set the captives free
And the numbers that came
Through the fire and the flood
Clung to the tree
And were redeemed by the blood
From his hands it came down
From his side it came down
From his feet it came down
And ran to the ground
And a small inner voice
Said "You do have a choice."
The vine engrafted me
And I clung to the tree
an eye for an eye, a tooth for a tooth
Evo, Tea, only for you, nastavak iz prošlog posta:
3. Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Zločin i kazna
Nick Cave alias King Ink je ovu knjigu stavio uz bok Bibliji kao jedno od djela koja imaju tu čast da su najviše utjecale na njega i njegov rad. Vjerovali ili ne, ali to sam saznala tek nakon što sam pročitala Zločin i kaznu, i ta vijest me nije osobito iznenadila. Mnogo je stvari ovdje koje su me asocirale na Cavea. Počevši od samog lika Raskoljnikova, njegove mizantropije, njegovog pretvaranja u ubojicu, opisa zločina koji je počinio i, mnogo više od toga, osjećaja u njemu koji slijede prije i poslije sudbonosnog čina. Posebno je važna ta riječ koja dolazi nakon zločina: kazna. Za svako nedjelo mora se i dostojno platiti – oko za oko, zub za zub – nitko se neće izvući nekažnjen, i to Cave ističe pogotovo u pjesmama o zatvorenicima. Prema nekoj višoj pravdi, požnjet ćeš što si sijao, na ovaj ili onaj način, pa barem u duhu grižnje savjesti koja će te goniti do smrti. Nije stvar samo u čučanju u zatvoru ili prženju na električnoj stolici. Mučni snovi, paranoja i borba sa samim sobom su najveća kazna koju ubojica nosi sa sobom. U skladu s tim, upravo sam se sjetila jedne poznate Cashove stvari: « Jailer, oh jailer / Jailer I can't sleep / Cause all around the bedside / I hear the patter of Delia's feet «. ( da, žensku je ubio, i zato je u zatvoru ).
No, da se vratim na Zločin i kaznu.
Dostojevski me, zapravo, još sa Idiotom naučio na koji način treba analizirati ljudske postupke, kako treba promatrati ljude da bismo ih procijenili. Preko svojih likova, na vrlo jednostavnu foru, taj pisac uspijeva reći brojne stvari koje mnogi, skloni filozofiranju, ne bi nikad uspjeli doseći, bez obzira na fond riječi i silno umjetničko razmahivanje 
( da, da, autoironija ). Zato se i ja priključujem mnogim ljudima koji su Fjodora Mihajloviča Dostojevskog proglasili genijem.
I za kraj, zadnja caveovska stvar u romanu. Lik Sonje u Zločinu i kazni tako me ludo podsjetio na portret žene koji je Kralj Smetlišta stvorio u svojim stihovima: kurva sa licem svetice. Sonja i Raskoljnikov, ubojica i bludnica. Utjecaj jednog umjetnika na drugog ovdje je i više nego očit.
Pa, izgleda da su najbolji zaista učili od najboljih, i nadajmo se da će tako i ostati.
Na kraju krajeva, zanemarimo li napokon svo ovo moje naklapanje, zapitat ćemo se… nije li čovjek sa samog početka priče zaista bio u pravu kad je napisao:
« … sva umjetnost posve je besmislena. «
- Oscar Wilde
"he is a killer, he has a killer's hands"
Evo jedna pjesmica od Nika Kejva aka Black Crow Kinga o zločincu kojeg stiže kazna. Jedna u nizu. Mnogi ju znaju, ali po mom mišljenju to ju ne čini manje velikom. Objedinjuje sve o čemu sam pisala u prošlom i ovom postu. Budem stavljala još pjesama o ubojstvima, zatvorenicima, kriminalcima, ali i od drugih ljudi. Čitala sam jako dobre tekstove od čovjeka zvanog Townes van Zandt. O svemu tome drugi put.
Od danas počinjem čitat Bibliju 
It began when they come took me from my home
And put me in Dead Row,
Of which I am nearly wholly innocent, you know.
And I'll say it again
I..am..not..afraid..to..die.
I began to warm and chill
To objects and their fields,
A ragged cup, a twisted mop
The face of Jesus in my soup
Those sinister dinner meals
The meal trolley's wicked wheels
A hooked bone rising from my food
All things either good or ungood.
And the mercy seat is waiting
And I think my head is burning
And in a way I'm yearning
To be done with all this measuring of truth.
An eye for an eye
A tooth for a tooth
And anyway I told the truth
And I'm not afraid to die.
Interpret signs and catalogue
A blackened tooth, a scarlet fog.
The walls are bad. Black. Bottom kind.
They are sick breath at my hind
They are sick breath at my hind
They are sick breath at my hind
They are sick breath gathering at my hind
I hear stories from the chamber
How Christ was born into a manger
And like some ragged stranger
Died upon the cross
And might I say it seems so fitting in its way
He was a carpenter by trade
Or at least that's what I'm told
Like my good hand I
tatooed E.V.I.L. across it's brother's fist
That filthy five! They did nothing to challenge or resist.
In Heaven His throne is made of gold
The ark of his Testament is stowed
A throne from which I'm told
All history does unfold.
Down here it's made of wood and wire
And my body is on fire
And God is never far away.
Into the mercy seat I climb
My head is shaved, my head is wired
And like a moth that tries
To enter the bright eye
I go shuffling out of life
Just to hide in death awhile
And anyway I never lied.
My kill-hand is called E.V.I.L.
Wears a wedding band that's G.O.O.D.
`Tis a long-suffering shackle
Collaring all that rebel blood.
And the mercy seat is waiting
And I think my head is burning
And in a way I'm yearning
To be done with all this measuring of truth.
An eye for an eye
And a tooth for a tooth
And anyway I told the truth
And I'm not afraid to die.
And the mercy seat is burning
And I think my head is glowing
And in a way I'm hoping
To be done with all this weighing up of truth.
An eye for an eye
And a tooth for a tooth
And I've got nothing left to lose
And I'm not afraid to die.
And the mercy seat is glowing
And I think my head is smoking
And in a way I'm hoping
To be done with all this looks of disbelief.
An eye for an eye
And a tooth for a tooth
And anyway there was no proof
Nor a motive why.
And the mercy seat is smoking
And I think my head is melting
And in a way I'm helping
To be done with all this twisted of the truth.
A lie for a lie
And a truth for a truth
And I've got nothing left to lose
And I'm not afraid to die.
And the mercy seat is melting
And I think my blood is boiling
And in a way I'm spoiling
All the fun with all this truth and consequence.
An eye for an eye
And a truth for a truth
And anyway I told the truth
And I'm not afraid to die.
And the mercy seat is waiting
And I think my head is burning
And in a way I'm yearning
To be done with all this measuring of proof.
A life for a life
And a truth for a truth
And anyway there was no proof
But I'm not afraid to tell a lie.
And the mercy seat is waiting
And I think my head is burning
And in a way I'm yearning
To be done with all this measuring of truth.
An eye for an eye
And a truth for a truth
And anyway I told the truth
But I'm afraid I told a lie
26.02.1932. - 12.09.2003.
"Did you forget this fucking singer so soon?
And did you forget my song?"
I gdje sada ode moj bogati preseratorski vokabular i poslovično filozofiranje? Buljim u ekran već previše vremena za svoj ukus bez osobito inspiracije i pameti u svom nedozrelom pumpkinu.
Jebiga. Obećala sam.
Well, there's things that never will be right I know,
And things need changin' everywhere you go,
But 'til we start to make a move to make a few things right,
You'll never see me wear a suit of white.
Ah, I'd love to wear a rainbow every day,
And tell the world that everything's OK,
But I'll try to carry off a little darkness on my back,
'Till things are brighter,..
Preironično je dovršiti.
--------------------------------------------------------------------------
"Znam da ništa ne znam."
- neki pametan čovjek
3 knjige koje su najviše utjecale na mene u zadnju godinu dana, na ovaj ili onaj način:
1. Oscar Wilde – De Profundis
2. Nick Cave – I magarica ugleda anđela/King Ink I i II
3. Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Zločin i kazna
1. Oscar Wilde – De Profundis
Možda će nekome nedovoljno upućenom ovo izgledati pomalo smiješno. Nekako mi se čini da većinu nas Oscar Wilde asocira prvenstveno na The Happy Prince i ostalu lektiru iz engleskog koju učimo napamet kod Mrs. Marendić. Ipak, Wilde u mojoj glavi zauzima ipak malo bitnije mjesto, posebno nakon pročitane gore navedene knjige. De Profundis, doduše, nije tipično djelo tog autora. Riječ je o velikom pismu ( pismima? ) koje je dobri stari Oscar pisao iz zatvora svom kretenskom mlađahnom ljubavniku kako-se-već-zvao ( nešt mi se čini da ovakve stvari ne valja pisat pola godine nakon što si pročito knjigu ). Ne, bez straha, cijenjeni homofobi, nije ljubavna tematika u pitanju, barem ne na način na koji smo je svi navikli iščitavati. Kako i sam prijevod naziva « De Profundis « glasi « Iz dubina «, a isti je inače i početak katoličke posmrtne molitve, nije teško zaključiti s čim imamo posla. Ovo je u neku ruku vrsta ispovijesti i pismenog Wildeovog obračuna sa svojim kretenom od dečka. Sam pisac navodi kako ne sumnja da je « najuzvišeniji trenutak u čovjekovu životu kad kleči u prašini, busa se u prsa i ispovijeda sve svoje grijehe. «
Mene su osobno takve i slične misli uspjele zaokupiti puno više od nabrajanja zločestoća koje je bezobrazni klinac priuštio piscu, i, u skladu s tim, sve što me se dojmilo, zapisala sam. To je prva vidljiva posljedica ovog djela: zahvaljujući njoj počela sam svojevoljno raditi skripte, što definitivno poslije posluži svrsi, a i ne oduzima toliko vremena koliko sam u početku mislila da hoće. Ipak, pisanje bilješki je najmanja i najbanalnija stvar koju mi je donijelo ovo pismo ne tako običnog zatvorenika. Bio je to takoreći početak suočavanja s knjigom koja zapravo šalje neku poruku, knjigom koja zahtijeva određeni napor ali samim time čuva i veću nagradu; ukratko, konačni oproštaj sa čitanjem tinejdžerskih horora i krimića tipa R. L. Stine.
Wilde je hladnokrvni cinik, sklon pesimističnim završecima, uvijek prožetim hladnokrvnim podsmijehom koji gotovo svaki put uspješno zarije zube u meso zvjerci u koju se društvo svakim danom sve više i više pretvara. Podrugljivi ton se ne gasi čak ni tamo negdje u hladnom, mračnom kutku zatvora. Ovo je samo još jedan udarac svijetu « koji ništa ne razumije «. Moglo bi se reći da je u tim recima sakupljena sva Wildeova životna filozofija, sav prezir prema licemjerju društva i sva ljubav prema umjetnosti i humanosti u koju možda ipak negdje u dubini duše vjeruje. Mene je najviše od svih pametovanja u knjizi zaintrigirao piščev specifičan pogled na Isusa Krista ( ! ) na kojeg sam prvi put naletjela kod nekoga i koji me strašno oduševio. Navedenu povijesnu osobu Wilde prikazuje kao ( možda sad u mojoj interpretaciji zvuči glupo ) neku vrstu umjetnika, a njegovim oružjem proglašava kreativnost kao pravi dar Božji. Usto ističe kako je Krist « uvijek volio grešnika kao čovjeka najbližeg ljudskom savršenstvu «. Ne da mi se sad raspresti cijelu teoriju ( kao da bi mi to uopće i uspjelo ), bit je u tome: ta filozofija mi se jako svidjela. Tim više što sam na sličnu stvar naletjela kod jednog čovjeka kojeg također jako cijenim i poštujem.
2. Nick Cave – I magarica ugleda anđela/King Ink I i II
Na stranu sad moja sklonost idolopoklonstvu i problemi s opsesivno – kompulzivnim poremećajem. Nadovezujem se na svoju posljednju rečenicu u vezi sa De Profundis: možete misliti šoka za moj maleni zanemarivi mozak kad u istom mjesecu naletim na dva prilično slična viđenja spomenute biblijske ličnosti. Nick Cave u King Ink II nastavlja stvarati moj današnji pogled na Krista na blizak način kao Wilde. Veže ga sa stvaralačkom, kreativnom energijom, daje mu ulogu gotovo reformatora. Cave ( inače vrlo religiozan ) tvrdi nešto u stilu kako je svatko od nas postavljen za svojevrsnog proroka, stvorenog da proslijedi poruku ostalima, da se izrazi, da stvara. Zato je možda u svom romanu And the Ass Saw the Angel ( naški: I magarica ugleda anđela ) u centar radnje postavio nijemog Euchrida, kao simbol kreativne božanske energije koja se ne manifestira, koja ostaje zatvorena u osobi i rezultira ludilom. Sama prvotna ideja mi se svidjela, moram priznati. Unatoč tome, Magaricu nikako ne preporučujem onima sa slabim želucem, naime, u knjizi sve vrvi od krvi, fekalija, perverzija, svih mogućih boleština i krasnih izopačenih stvari. Zapravo, govorim o samo još jednoj od Caveovih fantazija iz svijeta podsvijesti i noćnih mora. Neću poricati da su mi stihovi ipak puno draži od proze, pa u skladu s tim ću spomenuti i Kinga Inka, jedinicu, naravno ( dvojka ima nadasve dražestan prepjev – samo za primjer, Ain't Gonna Rain Anymore je prevedeno Nema Kiše Nikad Više ), koji obuhvaća većinu Caveovih pjesama od Birthday Party faze pa sve do Your Funeral My Trial albuma i pjesme Mercy Seat. Tu su i izabrane jednočinke te još neki kraći radovi tipa Čičci u duši koji se odnosi na nastup Einsturzende Neubaten. Odmalena me ta knjižica fascinirala i pogled na nju ( stajala je skroz izložena na polici dobar dio vremena ) uvijek je budio… ne znam, neki čudan feeling Zbog mog naglog divljenja prema tekstovima tih pjesama i temama tipa zločinci, zatvorenici, smrt, ubojstvo i slične fore, danas je uvez tog istog Kinga Inka otišao kvragu. Mislim da sam već puno puta i sama tvrdila da me fasciniraju knjige i općenito djela koja se bave takvim temama. Njihove autore bez sumnje smatram višima i od psihologa, pa možda i od glumaca… Oni ne samo da suosjećaju… oni su doslovno u glavi počinitelja.
O Zločinu i kazni drugi put. Taj tekst sam napisala prošli mjesec. Ne sviđa mi se.
Osjećam se kao ispuhani balon.
The Singer
As I walk these narrow streets
Where a million passin feet have trod before me
With my guitar in my hand
Suddenly I realize nobody knows me
Where yesterday the multitude
Screamed and cried my name out for a song
Today the streets are empty
And the crowds have all gone home
I pass a million houses
But there is no place that I belong
All I knew to give you
Was song after song after song
All the truths I tried to tell you
Were as distant to you as the moon
Born 200 years too late
And 200 years too soon
I'm a child of this age
Locked into the pages of your book
And when I am but dust and clay
And all the children stop to take a look
Will they marvel at the miracles I did perform
And the heights I did aspire
Or will they tear out the pages of the book
To light a fire
With the rain on my face
There is no place that I belong
Did you forget this fucking singer so soon?
And did you forget my song?
"Express thyself, say something loudly
AAAAAAAAAH!..."
- King Ink ( Birthday Party )
Prije koja dva tjedna, jednog običnog popodneva, sjedim ja po običaju za kompjutorom i po običaju liječim loše raspoloženje tako što skidam slike s Interneta ( teško pogoditi čije ). Nato moj najdraži otac, kao da se nečega prisjetio, stade rovati po nekim svojim papirima, očito mahnito tražeći nešto. Ne prođe ni pet minuta, a on bogzna otkud izvuče četiri fotografije i gurne mi ih pod nos.
Onda sam ja objesila vilicu do poda i skoro doživjela infarkt jer su to bile četiri originalne fotografije s Caveovog koncerta '88, snimane jako izbliza, jako dobre i jako unikatne ( mislim da ih nitko drugi nema, to je neki tip sliko pa ga je moj stari tražio fotke ). Skoro sam se popela na strop od sreće, i naravno, danas te cijenjene slike imaju idolopoklonski tretman u mojoj sobi.
Naravno, nekom nedužnom promatraču ta informacija ne znači apsolutno ništa, al meni je to bilo… ne znam. Odustajem od pokušaja opisivanja toga što su mi značile četiri slike.
Pročitala sam Kafkinu Preobrazbu. Jako mi se svidjela. I napisat ću nešto o njoj u sljedećem postu.
"Neprestano se trudim da priopćim nešto nepriopćivo, da objasnim nešto neobjašnjivo, da ispričam nešto što nosim u kostima i što se u tim kostima može doživjeti. Možda to u biti i nije ništa drugo doli onaj strah o kojem je već često bilo govora, upravo strah protegnut za sve, strah i od onog najvećeg i od onog najmanjeg, strah, grčevit strah od izricanja jedne riječi. Uostalom, možda taj strah i nije samo strah nego i čežnja za nečim što je više od svega onoga što ulijeva strah." - Franz Kafka
Obožavam ovo grozno vrijeme. Nedostajala mi je kiša. Jedino što MRZIM su kišobrani, jer svaki: a) izgubim b) strgam c) oboje. Više volim pokisnuti nego ići s tim sranjem po gradu. 
Kad već pišem neinspirirani post zbrda-zdola: na top-listi mojih uvrnutih fobija vrtoglavom brzinom se prema vrhu penje strah od upale slijepog crijeva. Definitivno vodi bitku.
Nemam inspiracije.
Ova pjesma mi je savršena, mračna je u svakom smislu te riječi, ali ne i u onom stupidnom smislu kad se lyricsi uglavnom svode na krv, smrt, tamu, izlizane ljigave fraze, loša metafora i još malo krvi.
Deep in the Woods
The woods eats the woman and dumps her honey-body in the mud
Her dress floats down the well and it assumes the shape of the body of a little girl
Yeah I recognize that girl
She stumbled in some time last loneliness
But I could not stand to touch her now
My one and onlyness.
Deep in the woods
Deep in the woods
Deep in the woods a funeral is swinging.
Worms make their cruel design
Saying D-I-E into her skin
Saying DEAD into belly and DEATH into shoulder
Well last night she kissed me but than DEATH was upon her.
Deep in the woods
Deep in the woods
Deep in the woods a funeral is swinging.
Now the killed waits for the killer
And the trees all nod their heads, they are agreed
This knife feels like a knife feels like a knife that feels like it's feed.
Yeah I recognize that girl
I took her from rags right through to stitches (pray for me now)
Oh baby, tonight we sleep in separate ditches.
Deep in the woods
Deep in the woods
Deep in the woods a funeral is swinging.
Love is for fools and all fools are lovers
It's raining on my house and none of the others
Love is for fools and God knows I'm still one
The sidewalks are filled with love's lonely children
The sidewalk regrets that we had to kill them.
